SERENADA

Artur Mark

    Kad sledeći put vidite pun mesec,pažljivo pogledajte desni gornji rub.Zapazićete veliki crno oivičeni krug.To je Mare krizijum.Oko pet stotina kilometara u prečniku,okružena visokim planinama,ova ravnica nije bila ispitana sve do 1996. godine kada je tamo stigla naša ekspedicija.

    Ja sam bio geolog ili selenolog,ako hoćete da budem određeni.Ispitivali smo južne predele Mora kriza koje je nastalo pre više hiljada miliona godina.Ono je umiralo kad je život tek započeo na našoj planeti.

    Imali smo još skoro nedelju dana- prema zemaljskom vremenu- pre nego što je tredalo da padne Mesečeva noć.Po nekoliko puta dnevno izlazili bismo iz našeg vozila obučeni u vasionska odela,da prikupimo zanimljive minerale ili da postavimo putokaze za buduće istraživače.

    Bio je moj red da pripremim doručak.Sećam se tog trenutka vrlo živo sa svim detaljima iako je od tad prošlo mnogo godina.Stajao sam i gledao kako se u tiganju rumeni kajgana.Pogled mi je lutao po visokim liticama koje su okruživale More kriza i prostirale se sve do horizonta gde su nestajale iza krivine Meseca.Izgledale su udalljene svega kilometar-dva od našeg lunarnog vozila,ali sam znao da je najbliža bila bar na 30.

    Gledao sam vrhove na kojima se nikad nije zaustavio ljudski pogled,kamoli ljudska noga.Odjednom sam primetio neki neobični metalni odsjaj.Bio je to trag svetlosti,nešto kao da je zvezda sela na sivu strmu stenu.

    Pomislio sam da je to glatka površina stene koja odbija svetlost kao heliograf.Kopkalo me kakva li je to stena i prišao sam teleskopo da bolje pogledam.Sada sam liticu video kao da je bila udaljena svega nekoliko stotina metara.Šta god da je odbijalo svetlo,bilo je isuviše malo da bi ga mogao razaznati.Posmatrao sam svetlu tačku skoro opčinjen sve dok nisam osetio miris pregorelog doručka.

    -Slušajte- rekao sam svojim drugovima- ja moram da se popnem tamo da vidim šta je to.Moram da umirim svoju radoznalost i svoju savest.Znam da na Mesecu postoji samo nekoliko primitivnih biljaka,ali hoću da se uverim šta je ono što tako čudno blešti.

    Sledećeg jutra približili smo se liticama.Moj drug Garnet krenuo je sa mnom.Obradovao sam se tome pošto je Garnet bio odličan planinar.To svoje znajne mogao je ovog puta odlično da upotrebi.

    Zbog slabije gravitacije na Mesecu,penjanje nije bilo naročito teško,ali su me mišići,nenaviknuti na napor,ipak ubrzo zaboleli.Kad smo stali da se odmorimo,video sam naše lunarno vozilo oko hiljadu i po metara ispod nas.Ličilo je na neki veliki sjajni insekt.

    Uskoro smo stigli do glatkog zida visokog nekoliko desetina metara.Nisam se iznenadio  pošto sam ga i pomoću teleskopa zapazio.Garnet je izvadio dugačak najlonski konopac s oštrom kukom na kraju i spretnim pokretom bacio ga uvis.Posle drugog pokušaja kuka se zakačila za gornju ivicu glatke stene.Iako u vasionskom odelu,bio sam težak svega dvadesetak kilograma tako da sam bez mnogo naprezanja mogao da se penjem uz konopac.Kada sam došao do ivice,mahnuo sam Garnetu da krene za mnom.

    Morate da shvatite moje duševno stanje.Sve do tog trenutka bio sam gotovo ubeđen da neću naći ništa neobično.Stajao sam na zaravni prečnika nekoliko desetina metara.Bila je nekako neprirodno ravna,a razlog sam za čas shvatio.Morala je do savršenstva da se poravni i uglača,jer su je meteori tokom milenijuma izdubili kao sunđer da bi na nju mogla da postavi piramida,koja je svetlucala kao dragulj.Osetio sam veliko olakšanje.Snovi prvih istraživača bili su,dakle,stvarnost.Postojala je stara civilizacija na Mesecu i ja sam je,eto,prvi našao.

    A onda sam primetio nešto od čega sam se naježio.Zaravan je,kako rekoh,bila izbušena od meteorita.Oko piramide video se krug sasvim glatke stene kao da je neko ili nešto zadržavao meteorite da priđu tom delu.Digao sam manji kamen i bacio ga prema piramidi.nešto ga je zaustavilo u letu i kamen je,kao po nekoj sfernoj površini,skliznuo na tlo.

    To je,dakle,bila neka mašina koja je branila sebe od sila što su menjale večnost.Gledao sam u svetlucavu piramidu sve uvereni da ona ne pripada Mesecu.Kao da mi je govorila:"i ja sam ovde stranac."Dvadeset godina bilo nam je potrebno da probijemo taj nevidljiv štit kako bismo došli do mašine u unutrašnjosti sjajne kristalne piramide.Ono što nismo mogli razumeti razbili smo na kraju atomskom energijom.Naokolo su ležala sjajna parčad koja nam nisu baš ništa kazivala.Mehanizam je pripadao civilizaciji i tehnologiji izvan horizonta ljudskog znanja,možda čak tamo negde do neke parifizičke sile.

    Ova zagonetka postaje još složenija otkada smo osvojili i druge planete našeg sistema i zaključili da na njima nije bilo inteligentnih bića.To me i sad nagoni na razmišljanje.

    Blizu stotinu hiljada miliona zvezda kreće se po Mlečnom putu i sve mi se više čini da su mašine za koju su neki arheolozi prvobitno tvrdili da je nekakav neobičan spomenik,u stvari postavili stanovnici neke udaljene planete za vreme njihovog istraživanja naše galaksije.Ko zna,možda su oni,ta daleka inteligentna bića iz dubine beskonačnog prostora,postavila na hiljade takvih mašina i to na mestima gde su pretpostavili da će se jednog dana razviti inteligentan život.

    Možđa je sada i vama jasno zašto su oni ovu mašinu postavili na Mesecu?

    Nije bilo sigurno da će se stanovnici naše planete izvući izi divljaštva i krenuti u osvajanje vasionskog prostora.mi,ljudi sa ove naše planete,bili smo za njih zanimljivi samo ukoliko uspemoda napustimo Zemlju i krenemo u pohode vasionskim prostorima.

    Kada smo prešli tu crtu,bilo je samo pitanje vremena da nađemo piramidu i da je otvorimo.I,eto,ona je otvoren i signal je proleteo kroz beskraj prostora.možda su oni želeli da pomognu našoj mladoj civilizaciji?Ali,oni sada moraju biti vrlo,vrlo stari,a stari su,i to treba imati na umu,ponekad ljubomorni na mlade.

    Ne mogu da pogledam u nebo a da se ne upitam sa koje li će zvezde jednog dana doći emisari.Na kraju,dozvolite mi jedno,ipak neumesno,poređenje.Kad smo prodrli u onu neobičnu kristalnu piramidu na Mesecu- mi smo pritisnuli dugme na požarnom alarmu i sad nemamo šta drugo da radimo nego da čekamo da dođu oni koji su taj signal čuli.

    Oni će sigurno doći.Mislim da nećemo morati dugo da ih čekamo.